Ovaj blog o tenisu sam rešio da prepustim svom prijatelju Nikoli Đukiću koji će vam najbolje objasniti kako izgleda biti na samom prestižnom turniru kao što je Vimbldon.

Da li je stvarno Vimbldon među najbolje organizovanim turnirima na planeti, i kako izgleda uživo posetiti centar belog sporta iz njegovog ugla.

Vimbldon

Čak i oni koji su jedva čuli za tenis znaju da je Vimbldon najveći turnir na svetu i da je obavezna bela oprema. Osnovan je pre tačno 140 godina, reklame na terenima su zabranjene i sve je podređeno tradiciji. Ali to smo više puta čuli, zato ću vas u nekoliko sledećih pasusa sprovesti „iza vimbldonskih kulisa“ i otkriti nešto što možda do sada niste znali.

Osnovna stvar koju je potrebno da dobijete za velike sportske događaje jeste akreditacija – period akreditovanja počinje mesecima pre početka, traje otprilike tri nedelje i obično je toliko zahtevan da vas „istresu iz gaća“ pre nego što vam je odobre. Ali, isplati se. Zbog toga mi držite palčeve jer trenutno čekam odgovor od Australijan opena – ako bude pozitivan, Woo clothing će posle Londona prošetati i Melburnom.

Naselje Vimbldon proteže se u jugozapadnom delu Londona i od aerodroma „Hitrou“, na koji sam sleteo, udaljen je dobrih 45 minuta do sat vremena konstantne vožnje. Kompleks je smešten u ulici Church road i čim prođete velelepne kapije od kovanog gvožđa imate utisak da ste ušli u najveću baštu na svetu.

Kuda god da se okrenete vise saksije sa ladoležima i muškatlama, najveći stadioni obrasli su zelenim puzavicama, dok je svaki prazan prostor ispunjen žardinjerama sa hortenzijama.  Još 18 pažljivo upakovanih i savršeno održavanih travnatih terena kao da govore da ništa ne bi trebalo dirati, ali to nije slučaj.

Henmanovo brdo

Tokom dve nedelje više stotina teniserki i tenisera izgazi 8 milimetara visoku travnatu podlogu koja potpuno propadne do finalnih faza turnira. Godišnje se potroši devet tona semena trave, tereni se obeležavaju belom bojom koja je u stvari i nije boja, već posebno jedinjenje sa titanijum dioksidom, kako bi bilo izdržljivije. Znamo i da kiša nije neobična pojava na Ostvru, pa je trening skupljača loptica veoma važan. Kada krenu padavine, oni moraju da navuku zaštitnu mušemu preko terena – za samo 30 sekundi.

Na svakom turniru postoje posebne prostorije za španovanje reketa, svaki igrač drugačije „šteluje“ oružje i, što se uslova tiče, sve je na vrhunskom nivou. Ne čudi, pogledajte samo kolike milione zarađuju. Međutim, ni mi novinari ne smemo da se žalimo – hrana je na Vimbldonu vrlo dobra (možemo da biramo nekoliko različitih kuhinja), a i u stalnom smo kontaktu sa ljudima koje obično vidite samo na televiziji.

Ove sezone trofej je osvojio Rodžer Federer, u finalu je pobedio Marina Čilića i to mu je bila osma titula na Vimbldonu. Iako na pragu 36. rođendana, odigrao je fantastično i dokazao da je najbolji teniser svih vremena.

Očekivano, intervju sa njim je gotovo nemoguće uraditi, jake medijske kuće imaju prednost, dok ostali moraju da se dovijaju kako znaju i umeju. Tako su organizatorke i novinari američkog ESPN verovatno želeli da me ubiju kada sam im „ukrao“ Drejmonda Grina, zvezdu NBA lige, koji je bio gost ovogodišnjeg izdanja. Ali se i to isplatilo – nekada i mali pobede velike.

Bakingemska palata

Posebno mesto u Ol Ingland klabu (The All England Lawn Tennis & Croquet Club) zauzima Henmanovo brdo, koje je nazvano po nekadašnjem britanskom teniseru Timu Henmanu. On je dugo bio najuspešniji Englez na Vimbldonu, sve do pojave Endija Marija koji je razbio 77 godina dugu kletvu. Ovo mesto nalazi se na uzvišenju iznad Terena broj 1 i veoma je popularno – svake godine hiljade ljudi hrli na brdo, odakle se na velikom video bimu gledaju najvažniji mečevi, pije obično pims, jede riba sa krompirićima (poznati fish and chips) ili sada već čuvene jagode sa šlagom.

Možda ste negde čuli da to čuveno piće koje liči na preslatki gazirani ledeni čaj sa komadićima limuna i krastavca košta 7,5 funti (1.000 dinara) ili da jagode nisu toliko bajne kao što ih Englezi hvale, ali verovatno niste da se svakoga jutra organizuje trka do malobrojnih klupica na Henmanovom brdu.

Kapije kompleksa otvaraju se sat i po vremena pre početka mečeva i samo grupica najbržih stigne na „tron“ koji je, verujte mi, jednako poželjan kao onaj u Igri prestola. Ludi Englezi se izlome trčeći do brda i, kada stignu na dobru poziciju, ne pomeraju se dok ne padne mrak. Oni koji ne uspeju zavale se na travu i jednako uživaju.

Kratak put po glavnom gradu Engleske, u kojem smo „skoknuli“ i do kraljice u Bakingemskoj palati, završavam preporukom da obiđete i ostale znamenitosti. Na prvom mestu Parlament i Dom lordova, a ako imate vremena, i nešto više od čuvenih Big Bena, Londonskog oka, Vestminstera i brojnih muzeja i mostova na Temzi.

Za sve nas fanove Harija Potera nezaobilazna je železnička stanica King’s Cross i pokušaj da se prođe na peron 9¾. Nećete u tome uspeti, teško da ćete stići i da se fotografišete pored kolica zakucanih u zid jer su gužve prevelike, ali ćete, kao i ja, utehu i zadovoljstvo pronaći u prodavnici posvećenoj najpoznatijem čarobnjaku na svetu.

I eto, ako se u godinama koje slede početkom jula, kada se obično turnir održava, nađete u Londonu i poželite da gledate tenis, sedite u autobus 493 u pravcu Manor circus, izađite na stajalištu Somerset Road i tu ste – naći ćete me u poznatoj Woo majici!

Nikola.

Tekst: Nikola Đukić

Photo: Nikola Đukić